Vinarija Vučica

Ako vam kojim slučajem treba vinska priča o upornosti i viziji da će ‘iz ničega jednog dana nastati mnogo’ oliti odlična čaša vina (pa i bačva), onda ćete s guštom pratiti priču o vinariji „Vučica“. Posjetili smo ih u rano ljeto, spremni da saznamo priču od početka. I naravno, okusimo ju.

Ulaz je u vinariju važan. Je li se nalazi uz cestu, je li na brdu, ima li dušu, rustikalna vrata, osjetiš li miris kakvog alkohola, što vidiš lijevo , što vidiš s desna. E pa ulazak u vinsku terasu Vučice i nije baš bajkovit. Na par metara od vijugave ceste u Kaštel Kambelovcu, bez sanjivih proplanaka i vinograda, uz buku prometa i nametljivost asfalta nalazi se njihova bašta.  A sad ćemo vas oraspoložit – ovo je jedino što se o ovoj vinariji ima za reći, a da nije baš najbolje. Također ovo je činjenica koju zaboravite čim napravite deset koraka naprijed. Tako im je (tik uz cestu) pao grah – ali izgleda da su od njega napravili vrhunsko varivo!

Kao što rekosmo, tek deset koraka od ceste i vaša čula ulaze u drugi svijet – pod odrinom stisnuta romantika na par drvenih stolova, komodnih i raspoloženih za degustaciju vrhunskih delicija i kapljice.

Točno se to ovdje dogodilo. Vinarija „Vučica“ ima dugu tradiciju vinarstva i sađenja loze. Uz vinograde zasađene u Budožićima, Grovištu, Kolovratima, Podvornicama onaj u obližnjim Dugobabama osim proizvodne ima i tradicijsku, sentimentalnu vrijednost. Na tim su poljima pradjedovi Vučica prije mnogo desetljeća i započeli s uzgojem vinove loze i proizvodnjom vina za osobne potrebe. No ipak su dosta godina vinogradi stajali i čekali ruke da ga opet probude, obrežu, njeguju.

Obiteljska tradicija uzgoja vinove loze i ekološke proizvodnje vina prerasla je u ozbiljan posao iz kojeg godišnje “iscuri” i do 5000 litara crnog, bijelog i rose kvalitetnog vina. Prva „nova“ loza je zasađena tek 2011. godine – prvi vinograd posađen na Kozjaku s idejom da bude samo za obiteljske potrebe, objašnjava nam to mladi čovjek koji nas je dočekao – vlasnik Josip Vučica. Pruža nam ruku i kaže – sportaš sam cijeli život, vitalan, nikad nisam ni slutio da ću završiti ovjde gdje sam sad. Iako na prvi dojam suzdržan, ubrzo otkriva kako mu je otac bio građevinar, a ne vinar, i da je vinariju napravio za sebe, kao i vino. Nakon njega pozdravlja nas i supruga Anđela pokazujući nam stol koji nas čeka na blagom ljetnom povjetarcu.

Od propale zagrebačke vinarije(ne znamo koje, al to zapravo nije ni bitno), 2013. kupuju svu opremu. Kao i sve šta se kupuje intuitivno, a ne iz potrebe, oprema stoji godinu dvije netaknuta. Čeka svoj trenutak.  Oživljava 2015. kad se vinarija sređuje u potpunosti uz rađanje ideje o ozbiljnom poslu i otvaranju OPG-a. Ulaže se u marketing, diže se web. Radi se od jutra do mraka bezpogovorno.

Dok Anđela iznosi prve dvije plate s delicijama i toči prvo vino s Wine tastinga, Jospi sjedi s nama za stolom, skromno nabraja vinski hodogram:

2017. godine napravili su prvo vino za prodaju

2018. god otvaraju službeno vinariju „Vučica“ i nakon predanog rada po pitanju marketinga, edukacije i prodaje slijedi njihov prvi wine tasting 2019. godine.

Odakle sredstva, pitamo. Ušteđevina, nešto malo kredita i strast, odgovaraju. Kad imaš viziju i kad se daš do kraja, veliki trenutak pitanje je vremena.

U vinogradu su u početku bili samo on, otac i supruga Anđela. Nakon prvog wine tastinga krenulo je sve kao po špagi. Sezona je bila odlična, wine tasting je bio proizvod koji se teško nalazio u Splitu i okolici i Vučica je povjerovala da je napokon sve leglo na svoje. Složili su kvalitetan tasting od četiri kombinacije, a onda je iznenadila korona.

Prije Covida, posao se zakuhao na najjače. Dok kušamo s drvene daske domaće kobasice, pršut, sir, masline, otvaraju dušu i kažu kako su svaku stolicu i stol napravili od starih bačvi. Na ničemu se nije štedjelo, s idejom da će se jednog dana vratiti.

Kušamo servirani domaći ovčji i kozji sir, kobasice, kulen, paštetu od tune, pršut sušen na dimu, slane inćune, masline. Međusobno se pogledavamo – ovo je stvarno vrhunska plata za jedan wine tasting! Baš kakva treba biti. Zanima nas odakle kobasice, odakle sir. „Domaći suhomesnati proizvodi: kobasica, kulenova seka, kulen, pršut, sve je njihovo domaće, iz Slavonije, obradjeno u Dugobabama.„

U Dugobabama inače imaju u posjedu 4100 loza crljenka/zinfandela, a samo su u 2021. godini u Dugobabama zasadili 2800 novih loza crljenka. Procijenjuju da je tu dobra vinarska budućnost.

„Turisti vole više bijelo vino, ako pričamo o wine tastingu, 99% je stranaca. Čudni su naši lokalci. Domaći ljudi se teško odvaže doći na wine tasting u susjedstvu. Ali će otići na bilo koji ako odu na putovanje nu Italiju ili Španjolsku. Tu smo još jako nezreli. Naši gosti prvo pojedu šta vi to sad jedete, ponda probaju vino, i onda ne žele otići dok im ne prodam kobasicu i kulen. “

Šteta za ‘naše’, jer ono šta dobijete u dvoru vinarije Vučica, razigrava nepca i najmrgudnijih posjetitelja. A onda tek kreću vina.

Prva vina su nastala 2019. i uglavnom su bila cuvee – bez enologa, bez puno filozofije, po starinski. Kaže naš domaćin kako nije nikad pio vino u životu, dok nije upoznao njihovog trenutnog enologa Luku Čulinu. On je odradio svoj posao na najbolji mogući način,  ali je i  zadržao klasičan način prerade.

„Muljava preša, odmah se preša grožđe..ide u tank ohlađen na 10 stupnjeva. 48 sati se hladi, (na 7 do 10 stupnjeva) , prebacuje se čisto vino u drugu bačvu i čeka se fermentacija na 17 stupnjeva – 15 do 20 dana. Tada sve ide u tank do svibnja i onda flaširanje.“

Kvasci su selekcionirani, tako je odlučio enolog Čulin. Ekološka baza – francuski kvasci, drvo garbelotti hrast, pokazao se kao najbolji za crljenak. Crljenak je, priznaje, glavno vino kuće i u budućnosti će se najviše posvetiti njemu. Nemamo ništa protiv.

Rose ove vinarije je kupaža od babice, plavca i crljenka. Ima 11% alkohola, kako i treba biti. Opol je snažniji – ide od 13 naviše. No, amo na crljenak iz 2019 koji nam je serviran kao drugo vino wine tastinga. Prvi je bio Budožić Cuvee.

Crljenak 2019 je bio 8 mjeseci u barik bačvama, 4 mjeseca u inoxu, pa tek onda u botilje. Ispalo je 450 litara, pa je smatraju limitiranom serijom. Ozbiljan je to crljenak, premda u svakom gutljaju osjetimo potencijal koji može sustići. Serviran nam je onaj s Kozjaka, tu su, objašnjava Josip, drugačiji kvasci. Ni više ni manje, nego 16% alkohola. „To mu je od taloga – što je duže na talogu, bolje je.“ Tu šesnaesticu osjetimo, ali tražimo da nam još natoče. Tako je to s crljenkom.

Vinarija „Vučica“ godišnje proizvede tri i pol tisuća litara vina. Od toga je dvije tisuće maraština, a ostatak od 1500 litara dijele crljenak kaštelanski i plavac. Zanimljivo je da se 70% vina proda u vinariji. Corona je na dvije godine izbacila rose s repertoara, no srećom se ta kupaža od babice plavca  i crljenka vratila na vinsku listu.

Na kraju ugodne gastro enološke priče bili smo počašćeni čašom budućeg limitiranog crljenka iz 2019. „E sad ćete probati nešto posebno. Ovo je vino kojem mi težimo! Crljenka za mase će uvijek biti i bazni će se uvijek moći kupiti. Mi ciljamo mrvicu više – ovo je primjer crnog vina kakav on treba izgledati.“

Dekantiramo ga i točimo. Boja moćni tamni rubin uvaljan u dno čaše. Miris, okus, aftertaste – sve je usklađeno na najbolji mogući način. Oduševljeni smo i s pravom možemo reći kako je to najbolje vino ove vinarije. „ Ovo je primjer crnog vina kakav on treba izgledat“, slaže se i Josip. U njemu je do 5% plavca, da ga malo ‘digne’, otvori mu tijelo. Neće se filtrirati, zaključuje.

Prije odlaska, proveli su nas kroz vinariju u objektu. Unutra se njeguje 12 tisuca litara vina, dvije su drvene bačve u kojima sazrijeva crljenak iz 2020. Ne koriste ulje nego zračne poklopce. Pitamo za još koju tajnu u preradi. „Pa radimo kao i svi – pretakanje iz badnja, odvajanje od grožđica, zatim ide u inox, slijedi sumpor i jedan pretok. Seli se tad vino u barique bačve na 7 mjeseci do godinu dana. Onda opet natrag u inox bačve.“

Osim vina u Vučici rade likere i rakije, maslinovo ulje, peku domaći kruh. Na sajmove ne idu jer nemaju kad, od berbe do kraja siječnja ne izlaze iz podruma. A onda zasluženi odmor i nova priprema za proljeće i sezonu. A tko je po njihovom mišljenju najbolji vinar u Kaštelima? Odgovara bez puno razmišljanja – Putalj. O njemu ipak, drugom prilikom