Problemi koje sa sobom donosi klimatska kriza postavljaju nove zahtjeve u svim proizvodnim sektorima, pa tako i u vinogradarstvu. Povećanje svijesti potrošača o zaštiti okoliša odrazilo se i na ljubitelje dobre kapljice koji sve više odabiru vina iz organskog uzgoja. Pioniri takvog uzgoja 70-ih bile su Njemačka, Švicarska i Francuska, a danas se njihovim stopama kreću brojne druge države svijeta, uključujući i Hrvatsku. Iako je ekološki uzgoj vinove loze u Hrvatskoj i dalje u povojima, situacija se poboljšava s godinama, pa ekološki vinogradi trenutno pokrivaju oko 1000 ha zemlje, što je svega oko 1 posto ukupne poljoprivredne površine pod ekološkom proizvodnjom. Kako ukupni broj vinogradara u državi raste, očekuje se da će rast i broj onih koji će se odlučiti na organski uzgoj jer to polako postaje naša sadašnjost.
Ekološki uzgoj vinove loze podrazumijeva održivu proizvodnju koja ne šteti plodnosti tla te kvaliteti zraka i vode, a istovremeno postiže zadovoljavajuće prinose.
Kako bi se lakše usmjerio razvoj ovog alternativnog načina proizvodnje, određeni su generalni ciljevi, poput uzgoja visokokvalitetnog grožđa, izbjegavanje pesticida, fungicida i drugih sintetičkih sredstava za zaštitu bilja i povećanja plodnosti tla, smanjenje onečišćenosti vode, ali i poticanje na raznolikost biljnih i životinjskih vrsta u vinogradima kako ne bi došlo do narušavanja ekosustava.
Navedeni standardi predstavljaju izazov za tradicionalne hrvatske vinogradare koji nisu u skladu s proizvodnim trendovima. Uzrok tomu su slaba informiranost i tehnološka nepismenost, ali i nedostatni kapital, kao i zakonska regulacija koja zahtijeva unaprjeđenje i detaljnije mjere razvoja. Također, hrvatski vinogradari nedovoljno iskorištavaju EU fondove koji mogu biti od velike koristi pri prijelazu iz konvencionalnog u organski uzgoj.
Kako uopće ostvariti prijelaz iz uobičajenog načina proizvodnje u organski? Ono se može ostvariti na postojećem nasadu ili se može podignuti novi nasad vinove loze. I u jednom i drugom slučaju postoji takozvani period konverzije koji označava vrijeme usmjeravanja gospodarstva na ekološku proizvodnju i ono najčešće traje oko tri godine. Ako je riječ o podizanju novog nasada, onda se vrijeme konverzije računa od osnivanja vinograda, a kod postojećih se računa od sadnje do sadnje.
Što se tiče metoda koje vinogradari mogu koristiti kako bi bili što održiviji u svojoj proizvodnji, one se u prvom redu odnose uporabu smjesa tipičnim za određeno područje, a zatim na prirodna sredstva za obogaćivanje tla, poput stajskog i kokošjeg gnoja, zelene gnojidbe, algi i njihovih derivata, komposta od organskih otpadaka nastalih u domaćinstvima, slame, ostatka od berbe i slično. Kako bi se povećala raznolikost ekosustava, nužno je poraditi na otpornosti biljaka prirodnim putem te oslabiti intenzitet napada nametnika i bolesti kroz pravilan izbor sorte, položaja i uzgojnih oblika, ali i provođenjem metoda uravnotežene gnojidbe, zelenog reza i slično. Za prirodnu zaštitu biljaka mogu se koristiti mlijeko i drugi proizvodi od sirutke, čajevi, biljni preparati i ulja, parafinska ulja, kalijev sapun, propolis, vodeno stakleno, kameno brašno… Vinogradarima se također preporučuje sadnja drugog drveća i grmlja na slobodnim prostorima u vinogradu koji osim privlačne estetike pridonose i stabilnosti agroekološkog sustava.
Nisu sve vinogradarske regije jednako pogodne za prijelaz na ekološki uzgoj. One padine koje su okrenute jugu, jugozapadu i jugoistoku su najpovoljnije za podizanje organskih vinograda zbog viših temperatura.
Tako su u Hrvatskoj regije Istre i Kvarnera te Dalmacija zbog mediteranske klime i kamenitog krškog tla idealne za ekološki uzgoj, no to ne sprječava sve veći broj vinogradara iz Slavonije i Podunavlja, ali i Bregovite Hrvatske da prijeđu na održivije metode.
Što se tiče najzastupljenijih crnih sorti u ekološkom vinogradarstvu, to su redom: plavac mali crni, merlot, cabernet sauvignon, babić i syrah, a od bijelih su: graševina, pošip bijeli, chardonnay, rajnski rizling, maraština.
Trenutno je najekološkije mjesto u Hrvatskoj po pitanju uzgoja vinove loze Nadin u Ravnim Kotarima, u kojem 14 malih proizvođača uzgaja organsko grožđe na 50 ha zemlje. Kod srednjih proizvođača ekološkog uzgoja ističe se Branko Čegec iz mjesta Sveti Ivan Zelina koji je 2002. proizveo prvo hrvatsko eko vino. Što se tiče velikih vinarija i korporacija, tu se u ekološkom uzgoju ističu vinarstvo Enjingi, a najmanji eko vinograd posađen je od strane Neretvanskog branitelja, zadruge hrvatskih branitelja koja se nalazi u Podgradini i uzgaja plavac mali.
Osim spomenutih proizvođača, primjer uspješnog prijelaza na organski uzgoj su vinarija Kabula iz Buja u Istri, vinarija Bolfan iz Hraščine, Roki’s s otoka Visa, Kalazić iz Baranje.