Najraniji arheološki dokazi pokazuju da fermentacija vina seže još do 7000 godina prije nove ere, u doba drevne Kine, no ostatci prvog pogona za proizvodnju vina otkriveni su u Armeniji. Dva sata vožnje od glavnog grada Erevana kroz prekrasan planinski pejzaž je potrebno da biste stigli u malo selo Areni u kojem se nalazi najstarija svjetska vinarija iz 4100. godine prije nove ere. Preša za vino, posude za fermentaciju, tegle i šalice činile su tu prvu vinariju, a arheolozi su čak pronašli i fosilne ostatke euroazijske vinove loze, vitis vinifera. Takva dugotrajna vinska tradicija, ali i raskošna aroma vina razlog su tomu što skoro svaka vinska boca koju kupite u Armeniji nosiv naziv Areni.
S obzirom na to da se poljoprivredna revolucija počela događati upravo u dobu neolitika, činjenica da se vinogradarstvo brzo širilo na susjedne države ne čudi. Tako se uzgoj vinove loze nastavio u Mezopotamiji, dolini rijeke Jordan te Egiptu. Vino koje se proizvodilo u Egiptu oko 3000. godine prije nove ere zbog svoje je zagasite crvene boje korišteno u brojnim ceremonijama i ritualima kao simbol za krv. Tako je i prestižno piće drevnog Egipta, shedeh, bilo rađeno upravo od crvenog grožđa, a ne od šipka što je bila inicijalna pretpostavka. Proizvodnja vina u delti Nila za to vrijeme bila je na vrlo visokoj razini, pa je tako na vinskim posudama bilo urezano ime regije, ime proizvođača te godina proizvodnje.
“Vino je ubrzo postalo i statusni simbol u Egiptu, pa su tijela bogatih građana i faraona bila kupana u vinu prije mumificiranja, a kasnije su bili pokapani s ćupovima najboljeg vina”
Zahvaljujući doticaju s egipatskom kulturom, Feničani su preuzeli kulturu uzgajanja i proizvodnje vina i proširili ju na ostatak Sjeverne Afrike, grčke otoke, Siciliju i Pirinejski poluotok. Zahvaljujući kasnijoj grčkoj kolonizaciji, proizvodnja se proširila na cijeli Mediteran, a brojne sorte vinove loze koje se danas uzgajaju u Grčkoj su slične onima iz antičkog doba.
Moguće da je tako vino stiglo i do Hrvatske u 5. stoljeću prije nove ere, sudeći prema kovanom novčiću grada Visa (Issa), najstarije grčke kolonije u Hrvatskoj. Na jednoj strani novčića prikazana je amfora, a na drugoj grozd. Iako se vinogradarstvo kao poljoprivredna grana u Hrvatskoj razvijalo s dolascima Grka i Rimljana, okamina lista izumrle sorte vinove loze pronađene pokraj Krapine datira čak do 60 milijuna godina prije nove ere!
Međutim, za najveće širenje vinogradarstva zaslužni su Rimljani kada su u 2. stoljeću prije nove ere prihvatili kršćanstvo. Katolička crkva prihvatila je vino kao dio euharistijskih rituala te kako se širila diljem Europe, tako je sa sobom donosila i vino. Cilj nije bio stvoriti ovisnike od vjernika, već prezentirati Kristovu prolivenu krv kroz vino. Takva simbolika bila je prisutna i u Hrvatskoj, gdje se vino štovalo kao piće Boga. U tom periodu dolazi do širenja vinogradarstva u dva smjera – kontinentalnom i primorskom. Obala i otoci su se upoznali s vinom zahvaljujući grčkim, feničkim i rimskim trgovcima i kolonizatorima, dok su kopnom dominirali Tračani. Kako su Rimljani poljoprivredu smatrali osnovnom granom svog gospodarstva, tako su diljem hrvatske obale gradili takozvane villae rusticae, u kojima su kasnije pronađene preše, amfore i ostali predmeti i posuđe za proizvodnju vina.
Rimljani su sistematično pristupili vinskoj proizvodnji, pa je tako svaka amfora na sebi nosila oznaku s vrstom i količinom vina, postotkom alkohola i kiseline u njemu, količinom sumpora te godinom berbe, vrstom vina i imenom vlasnika podruma.
Razvoj islama u sedmom stoljeću i njegovo kasnije širenje s arapskog poluotoka na ostatak svijeta počeo je predstavljati opasnost za zalihe vina i vinograde. Kako je islam striktno branio konzumiranje alkohola, bili su uvedeni visoki porezi proizvođačima vina, a od toga su jedino bili izuzeti svećenici. Možemo reći da je katolička crkva spasila vinarstvo, s obzirom na to da su svećenici u velikom broju europskih zemalja bili vodeći u proizvodnji.
U Hrvatskoj je razvoj proizvodnje vina zaustavljen turskim osvajanjima, no nakon njihova protjerivanja dolazi do obnove vinograda. Feudalci koji se počeli dolaziti u sjeverni dio Hrvatske iz drugih zemalja su sa sobom nosili sorte poput Traminca, Pinota i Rajnskog rizlinga.
Iako je Srednji vijek često nazivan mračnim dobom, za razvoj vinarstva ono je bilo poprilično svijetlo. Vino više nije bilo piće namijenjeno samo za najviše društvene klase, već se njegova uporaba počinje širiti među sve slojeve društva. Proizvodnja vina bujala je diljem Europe, a u Njemačkoj i Francuskoj glavnu ulogu u proizvodnji imali su upravo benediktinski svećenici.
Stupanjem na američko tlo krajem 15. stoljeća vino se širi i na Novi svijet. Jedno od rijetkih pozitivnih stvari španjolske i portugalske kolonizacije Južne Amerike bilo je upoznavanje domorodaca s vinom. Nakon Meksika i Brazila, vino se intenzivno počinje proizvoditi u Peruu, odakle se dalje širi na Čile i Argentinu.
Do sredine 19. stoljeća vino se već konzumiralo na svim kontinentima osim na Antarktici. Australija i Novi Zeland su se posljednji upoznali s proizvodnjom vina.
Tada su se počele širiti i prve bolesti vinove loze koje su u Hrvatskoj više harale kontinentalnim dijelom, dok je potražnja za dalmatinskim vinima rasla čak i u inozemstvu, pa je počeo izvoz u Francusku. S obzirom na takvi porast potražnje, vinogradari su počeli krčiti kamenjar pa čak i polja maslina kako bi oslobodili što veće površine za uzgoj vinove loze. Međutim, uspjeh dalmatinskih vinogradara bio je kratkog vijeka jer su se nametnici pojavili i u Primorju i počeli uzrokovati propadanje vinograda. Po ugledu na francuske vinogradare, započelo je cijepljenje loze kako bi se vinogradi što prije oporavili, no to nije uspjelo spriječiti propadanje pojedinih autohtonih sorti koje su kasnije zamijenjene inozemnima.
Prva polovica dvadesetog stoljeća nije bila pogodna za napredak vinogradarstva zbog Prvog i Drugog svjetskog rata, kada dolazi do stagnacije proizvodnje. Po završetku Drugog svjetskog rata počinju se graditi industrijske vinarije diljem Hrvatske, a vinari su bili organizirani u zadrugama.
S razvojem suvremene tehnologije krajem 20. i početkom 21. stoljeća svjetska proizvodnja vina doživljava procvat. Slično je bilo i u Hrvatskoj, kada vinari počinju primjenjivati nova tehnološka dostignuća u proizvodnji i uključivati se u svjetske trendove. Nažalost, zbog burnih povijesnih previranja hrvatsko je vinarstvo osiromašeno za brojne autohtone sorte koje su nestale, stoga se danas značajno radi na očuvanju preostalih.