Uživajući u čaši vina često ostanemo zatečeni okusima i zaboravimo na priču iza svakog tog gutljaja, a od svih vinskih priča jedna od najfascinantnijih priča je ona o Zinfandelu. Ovo je danas jedna od najprepoznatljivijih vinskih sorti na svijetu te često zaboravljamo da je svoj put započela u dalmatinskim vinogradima skrivenima među desecima drugih sorti, dok su vinogradari nesvjesno čuvali ovo enološko i biološko blago kroz nebrojene generacije. Danas je poznato da je Zinfandel zapravo Tribidrag/Pribidrag/Crljenak te su ove sorte jedne od dragulja vinarskog svijeta.
Povijest tribidraga u Hrvatskoj
Priča o Zinfandelu počinje puno prije njegovog otkrića i dolaska u današnji status. Naime vinogradarstvo kao takvo je specifična vještina jer u velikoj mjeri konačni proizvod ima izraženu okolinu u svome okusu te je briga za plod jednako bitna kao i okolina ploda. Iz ovog razloga ljudi preferiraju okuse Mediterana i topline u ustima te su vina iz takvih podneblja vrlo cijenjena ne samo zbog okoline, već i zbog klime u okusu.
Zinfandel kao takav započinje svoju priču u dalmatinskim vinogradima. Poznato je da je područje hrvatske obale tisućljećima podobno za kvalitetan uzgoj brojnih mediteranskih vrsta pa tako i vinove loze. Područje Dalmacije je bilo cijenjeno u antici kao podobno za vinogradarsku kulturu i to je bio jedan od glavnih razloga za prve grčke i rimske kolonije na našim prostorima. Ova tradicija se nastavila i sa dolaskom Hrvata koji su uvelike upili kulturu domaćeg stanovništva i spojili je u ovo što imamo danas. Vinogradarstvo na Hvaru, Šolti te u Splitu i Kaštelima su imali veliki utjecaj ne samo na vinogradarsku kulturu, nego i na kulturni razvoj našeg književnog kulturnog društvenog kruga.
Naime Petar Hektorović, Marko Marulić i Hanibal Lucić su svi svojevremeno uzgajali Tribidrag i prodavali crno vino u Veneciji te su bili poznati trgovci i vinogradari. Ovo im je konačno omogućilo bavljenje književnošću te tiskanje brojnih svojih djela kroz financijski prihod, ali i inspiraciju nastalu konzumacijom tako kvalitetnog vina.
Djela ovih vrhunskih autora su na našu sreću uvelike preživjela, ali njihova najdraža vinska sorta tribidrag je proživjela značajne teškoće od njihovih života u 16.-om st. do ponovnog otkrića i rasta u 19. i 20. st. Naime teški uvjeti u borbama sa Osmanlijama su doveli do toga da su vinogradi često paljeni kao dio ratne taktike, te su brojni nasadi kroz stoljeća zapaljeni i uništeni.
Razni uzorci tribidraga su presađivani na sve manje vinograde na nova područja i imena vina su se prilagođavala i mijenjala, kao što vidimo iz imena crljenak, tribidrag i pribidrag u samo nekoliko kilometara i desetljeća razlike. Ironično je da je sorta preživjela, ali ne i ime, te je u takvom obliku tribidrag završio u labaratoriju bečkog botaničara početakom 1830.-tih. Naime stara Habsburška Monarhija je taman inkorporirala Dalmaciju od Mlečana te su otkrivali brojne stvari o novom/starom teritoriju, među ostalim i brojne vrhunske sorte vina.
Zbog raznolikog imenovanja ove su sorte dolazile u raznim oblicima do botaničara. Također ove su sorte sa stanovništvom migrirale, i nije nemoguće da su Hrvati koji su bježali pod Turcima nosili ove sorte sa sobom i uzgajali ih gdje su mogli.
Kako god da bilo naš tribidrag/crljenak je došao u Ameriku direktno iz bečke carske palače do botaničara George Gibbsa. Naime on ga je krivo klasificirao kao Zinfandel, potpuno drugu vrstu, ali je zbog strelovitog rasta crljenak u SAD-u postao sinonimom sa zinfandelom te je zapravo preuzeo tu klasifikaciju na tom, danas najvećem, vinskom tržištu na svijetu.
Zinfandel je bio toliko popularan da je početkom 19. st bio preporučan od strane medicinskog osoblja kao pomoć u oporavku i nama u CroatianWineries.com nije jasno kako i danas to nije raširena praksa. Ipak raširenost u novom svijetu na istočnoj obali je bila ograničena jednim važnim faktorom, vinogradari su mislili da je to austrijska sorta i da je shodno tome pogodna na hladnije uvjete istočne obale, nesvjesni da je zbog netočne klasifikacije ovo zapravo mediteranska sorta idealna za toplije i ugodnije vremenske uvjete.
Kako se SAD širio na istok s njima su išli i poljoprivrednici, ali većina njih je išla tamo u potragu za zlatom bez da su bili svjesni da pravo blago nose u svojim džepovima sa sobom. Neki od botaničara koji su išli na istok poput Fredericka W. Macandraya su sa sobom ponijeli i zinfandel i zasadili ga te ubrzo otkrili da je topla kalifornijska klima savršena za ovakvo nešto. Naime do kraja stoljeća su postojale neke nejasnoće oko imena i podrijetla, ali je zinfandel postao jedna od najraširenijih sorti u Kaliforniji do kraja 19. st. i ostao jedan od najraširenijih sorti u Kaliforniji do prohibicije.
U ovom periodu nam se događa divergencija i gubljenje podrijetla zinfandela iz više faktora. Naime zinfandel je pod svojim novim imenom dobijao popularnost u SAD-u, ali je još uvijek bio donekle raširen u Hrvatskoj pod raznim imenima. Kako smo mi izvozili vinske sorte u novi svijet tako su se pojavljivali novi problemi za biljke u starome jer su neke bolesti poput peronospore prešle iz Amerike nazad u Europu, te su napravile velike štete monokulturnim vinogradima diljem starog kontinenta pa tako i u Hrvatskoj.
Kao zaštitu su domaći vinogradari razvili sustav gdje bi posadili desetke ako ne i stotine sorti u svoje vinograde i iako su većinom znali o kojim se sortama radi s vremenom su se imena spojila i dodatno izmjenila. Tako da je kraj 19. st. i početak 20. bio najbolji period za zinfandel, a najgori za crljenak iz više razloga. Paralelno s ovim teškoćama u izvornoj domovini zinfandela na novom tržištu u SAD-u su dolazile nove teškoće u obliku prohibicije, kada vinogradarstvo nije bilo zabranjeno, ali je zbog toga kvantiteta postala najbitnija te su brojni nasadi zinfandela zamijenjeni za vinorodnije, ali manje kvalitetne sorte.
Nakon kraja prohibicijskog perioda 1930-tih počinje ponovni period renesanse zinfandela u SAD-u, ali u novom obliku, kao rose ili klasificirano kao bijelo vino. Naime u našim krugovima ova tradicija je opstala u obliku opola, kada se crno vino nakon malo kraćeg perioda fermentacije ostavlja u svome crvenkastijem šećernijem obliku. Ovakav opol ili kako ga na Zapadu netočno nazivaju “rose” ima veći postotak alkohola i ugodniji okus, te je prigodan za piće. Danas ova vrsta zauzima impresivnih 10% američkog tržišta bijelog vina po volumenu te je jedno od najpopularnijih bijelih vina u ovoj kategoriji. Crni zinfandel se također prodaje ali nije popularan kao svoja opol varijanta.
Utvrđivanje podrijetla
Ono oko čega su se svi slagali je da je zinfandel odlična sorta za odlična vina, ali nešto što je ostala velika točka prijepora je bilo podrijetlo samog zinfandela. Naime zbog zavrzlame sa imenom točno podrijetlo se nije moglo definirati te su brojni znanstvenici i enolozi krenuli u potragu po svijetu za izvorištem ovog popularnog vina. Prvi tragovi su bili u okusu i uspješnosti sorte, zbog raširenosti zinfandela u mediteranskoj klimi potraga je krenula za sličnim vinom u sličnim podnebljima.
Jedan od prvih botaničara koji su ovo istraživali je bio August Gofeen koji je pri posjetu Italiji napravio poveznicu između primitiva iz južnih pokrajina Italije sa zinfandelom. Ipak brojni hrvatski stručnjaci i poznati vinari, poput legendarnog Miljenka Grgića su bili uvjereni da je zinfandel hrvatskog podrijetla i krenuli su u ozbiljnu potragu za istinom.
Naravno ova potraga nije bila samo stvar biološke i znanstvene točnosti već je konačni cilj bio i stavljanje hrvatskog vinogradarstva na kartu svijeta i građenje brenda i prepoznatljivosti po uzoru na talijanske ili francuske sorte čija vrijednost raste kroz asocijaciju na slične sorte uzgajane u drugim zemljama. Prvi trag ih je naveo na dobar put, Grgić i ostali stručnjaci su bili uvjereni da je plavac mali zapravo zinfandel, i prva putovanja američkih stručnjaka su zaista doveli do zaključka da su plavac mali i zinfandel srodni, ali ne i isti.
Plavac mali je nastao križanjem crljenka i dobričića, ali je bilo utvrđeno da je jedan genetski kod zaista tu. Pritom su se hrvatski znanstvenici odlučili da je potreban multidisciplinarni pristup da bi se došlo do srži ovoga odgovora i potvrdilo hrvatsko, a ne talijansko podrijetlo ovog vrhunskog vina. Glavni akteri ovog pothvata su bili dr. Nenad Malenica s Prirodoslovno-matematičkog fakulteta, PMF-a u Zagrebu , dr. Ivan Pejić, dr. Edi Maletić s Agronomskog fakluteta u Zagrebu, te Amroz Tudor iz Konzervatorskog zavoda i Joško Belimarić iz Instituta za povijest u Splitu. Ovakva široka paleta stručnjaka iz raznih područja je omogućila pokretanje dublje potrage za podrijetlom.
Prolaskom kroz stare spise utvrđeno je da je tribidrag jedno od potencijalnih starih imena za ovu nekoć jako popularnu sortu. Kako je s peronosporom iščezla u moru različitih sorti pretpostavljeno je da su određene lokalne inačice s prijašnjih područja uzgoja ostale na vinogradima do danas. Prva je sumnja bila na vrstu pribidrag iz Omiša, zatim na crljenak u Kaštelima i na Šolti. Kroz pristup herbariju Stjepana Bulića iz 1901. pronađen je osušeni list tribidraga koji je nakon analize potvrdio da je tribidrag zaista zinfandel.
Ipak ovo je bilo tek pola posla, jer je predstojao i zadatak pronalaska loza koje su moderna varijacija tribidraga, te pronaći kako se zovu. Nakon neumorne potrage znanstveni tim je u starom kaštelanskom vinogradu Ivice Radunića 2001. pronašao 9 loza u vinogradu od nekoliko tisuća loza, te se uspostavilo da je to zapravo kaštelanski crljenak u svome lokalnom izdanju i imenu. Genetskim testiranjem je utvrđeno da su zinfandel i primitivo potomci crljenka/pribidraga/tribidraga.
Zinfandel danas
Nakon ovog saznanja zinfandel je klasificiran pod imenom zinfandel/primitivo/crljenak i ta klasifikacija ostaje do danas. Pravi izazov je bio kapitalizirati na ovome i raširiti ovu sortu. Presađivanja su odmah krenula i brojni vinogradi su krenuli nicati. Pokrenuo se obrnuti proces gdje danas značajan broj vinograda mijenja druge manje kvalitetne sorte grožđa s domaćim kvalitetnim crljenkom. Naravno ovaj spoj vrhunskog grožđa sa svojim prirodnim izvorištem daje neke nevjerojatne rezultate te su crljenci kaštelanskih vinograda izuzetno kvalitetni i hvaljeni, a sve raširenija je i proizvodnja opola/rosea od ove sorte. Zanimljivo je da su naši vinari ostali vjerni izvornoj recepturi crljenka te ga preferiraju raditi kao snažno crno vino, nasuprot raširenom praksama u novom svijetu gdje se primarno koristi za bijelo vino.
Jedan od izazova koji se pojavio pred naše vinare je i kako brendirati ovu otkrivenu poveznicu. Preuzimanje imena zinfandel bi možda bilo najprofitabilnije što se tiče prepoznatljivosti imena, ali bi se izgubila posebnost i izvorišni karakter.
Ovo je rješenje na koje se odlučio naš poznati vinogradar Miljenko Grgić iz Kalifornije koji je i uvelike zaslužan za pronalazak hrvatske poveznice zinfandela. On je nastavio popularizirati ovu sortu i lobirati da bude asocijacija na Hrvatsku i naše vinogradarstvo te su i danas neki od najcjenjenijih zinfandela baš Grgićevi iz Napa doline. Tribidrag bi možda bio ujedinjujuće ime, ali je problem što je ispalo iz opće upotrebe. Novi nazivi crljenak kaštelanski i pribidrag su geografski vezani i zbog prisutnosti palatala možda malo prespecifični. Teško je odrediti što je najbolje u ovom trenutku, ali je neosporna činjenica da je ova sorta, u kakvom god imenu, došla na red rastuće proizvodnje i popularnosti.
Preko 20 vinarija proizvodi vino crljenak u Hrvatskoj i dobar dio ih je koncentriran u prirodnim staništima ove loze što je dobar indikativ za budućnost ove sorte i sve bolja i dostupnija vina za svakodnevnu upotrebu. Zanimljiv način izrade crljenka koji smo vidili kod vinarije Milan u Kaštelima je izrada vina od suvice, tj, grožđa koje se prirodno osuši na trsu prije nego što se obere. Ovakav delikatni način proizvodnje daje nevjerojatne rezultate i snažno i puno crno vino. Naravno ovakav način zahtijeva veliko znanje i prisutnost u vinogradu jer i najmanja greška može dovesti do propasti velikog dijela uroda ili vina.
Zanimljivo je kako se vino svjesno i nesvjesno razvija i širi na nekom području. Mi u Hrvatskoj smo kroz priču o zinfandelu svjedočili jednoj nevjerojatnoj detektivskoj priči gdje su se tragovi tražili čak stoljećima unazad. Predanost svih pripadnika hrvatske vinarske scene i članova akademske zajednice je dovelo do jednog nevjerojatnog rezultata za hrvatsko vinarstvo.
Na stranu odlični crljenci koje imamo priliku uživati, hrvatske vinarije sa ovakvim priznanjima počinju dobijati svjetske sorte, nešto što dobro brendirane vinarske velesile rade već stoljećima. Francuzima i Talijanima je prednost bila što je dio vina zbog velike raširenosti zadržao svoja izvorna imena dok je zinfandel ipak klasificiran raznoliko što otežava inicijalnu asocijaciju. Ipak ovdje nije bitan zinfandel kao takav već potvrda da hrvatski vinogradi imaju skrivenih dragulja po starim zaraslim vinogradima te da potencijalno postoje brojne druge sorte spremne za ekspanziju na domaća i svjetska tržišta!
Ali čak i da ne otkrijemo niti jednu novu sortu vrijednu spomena, činjenica da zbog ove nevjerojatne detektivske priče možemo uživati u kaštelanskom crljenku je dovoljan rezultat da nazdravimo u ime svih uključenih u to što su nam omogućili.
Živili!