Liber Pater – bog vina, plebejaca i glave kuće
Rimska kultura i rimski panteoni, su kao i u grčkom svijetu bili duboko vezani uz vino i vinogradarstvo. Iako je najpoznatiji rimski bog vina bio Bacchus, rimska inačica Dioniza, rimsko štovanje vina je ipak starije od helenističke kulture. Najvažniji bog izvorne rimske religije je bio Liber Pater, što u doslovnom prijevodu znači slobodni otac, koji je bio dio aventinske trijade, tri glavna božanstva rimske predhelenističke religije. Trijada Libera, Ceresa i Liber patera je bila glavni dio rimske religije, te ova religija datira čak 496 godina prije Krista.
Liber Pater je bio zanimljiva ličnost u rimskoj kulturi, direktno je bio bog vinogradarstva, vinarstva, vina, muške plodnosti i slobode. Za razliku od Dioniza i Bakha bio je izričito muško božanstvo i predstavnik glave kuće, te je njegova ženska inačica Liberalia bila povezivana sa ženstvenijim dijelovima rimskoga puka. Liber je postao izuzetno popularan odma po početku republikanske faze Rima i kraja vladavine stranih kraljeva. Samim time imamo jednu zanimljivu razliku od drugih božanstava, Liber je bio zaštitnik plebejaca, običnih pučana, a ne božanstvo patricija plemića.
Ovo je zanimljivo jer se u drugim kulturama vino često povezivalo isključivo sa plemstvom, dok je u Rimu barem u početnim fazama bilo povezivano sa plebejcima, običnim građanima, koji su sami uzgajali svoje vino i time zapravo potvrđivali svoju odvojenost i jednakost sa patricijima. Također prvi liberovi festivali su bili značajno drugačiji od kasnijih bakanalija, te su se nazivali ludi scaenici, što u slobodnom prijevodu znači vjerske drame, te su bile prve verzije kasnijih liberalija, festivala u čast Libera i Libere.
Vino je u drugim kulturama označavalo piće koje su pučani radili za plemiće, u rimskoj kulturi vino i Liber su predstavljali odvojenost i nezavisnost od patricija, te čak i određenu vrstu buntovnosti i svetosti običnog rimskog puka, te tek u Rimu po prvi puta vidimo da se vino eksplicitno spominje kao piće slobodnog puka, a Liber Pater kao personifikacija neotuđive slobode pojedinca u odnosu na svoga vladara, definitivno inovativni koncept za ondašnja vremena, za koji možemo zaključiti da je došao od hrabrosti pučana u odnosu na svoje vladare nakon par čaša kvalitetnog aventinskog crnog vina.
Kasnija evolucija slavljenja Libera je prešla iz ranije spomenutih vjerskih drama nazivanih ludi u festival nazivan Liberalia. Ovaj novi festival je još uvijek bio povezan sa muškosti i plodnosti, te je konkretno označavao prelazak rimskih dječaka u punoljetnost, najčešće s 15 ili 16 godina kada bi mladi Rimljani skidali svoje ogrlice koje su označavale maloljetnike, i stavljali ih na oltar bogu Liberu kao svoj zalog za početak muškosti i plodnosti. Majke su često čuvale ogrlice od svojih sinova iz praznovjerja.
Mladi muškarci bi na Liberaliama također odbacivali svoje stare ljubičaste toge, te bi odijevali bijele toge koje su simbolizirale punoljetnog rimskog građanina. Zanimljivo je napomenuti da je glavni simbol Libera bio muški spolni organ, te bi procesija uključivala reprezantaciju tog spolnog organa iza kojeg bi nastupali stanovnici. Sami festival bi se održavao 17.03. svake godine.
Zamjena Liber Patera s Bakhom/Dionizom, i početak bakanalija
Osvajanjem grčkih gradova se rimska kultura postupno helenizirala, te je Liber sve više poistovjećivan sa grčkim bogom Dionizom, te je na kraju spojen kao jedno božanstvo s grčko rimskim nazivom Bacchusom. Prijelaz s Libera na Dioniza/Bakkha je označio veliki problem za same Rimljane. Naime Liberalie su bile poprilično umjerene i skromne, dok je prijelaz na novo božanstvo označio nešto potpuno novo. Naime za razliku od javnih procesija asociranih s Liberom ili Dionizom slavlje Bakha se nazivale Bakanalije, koje su označavali privatne zabave u čast boga Bakha.
Te privatne zabave su uključivale pijenje enormnih količina vina jer se smatralo da bi Bakho davao vizije pojedincima koji bi se danima prekomjerno opijali, pjevali i spolno općili, te je sami kult Bakha imao brojne mistične elemente. Jedan od mističnih elemenata je uključivao i razvratne spolne aktivnosti između brojnih vrlo pijanih sudionika. U prošlom tekstu smo spomenuli sudbinu Tarenta, grada na jugu Italije koji je pretrpio razaranje i osvajanje zbog slavljenja Dionizovih dana, zanimljivo je napomenuti da su vjerojatno zarobljenici iz tog pohoda počeli širiti kult Bakha/Dioniza među Rimljanima.
Svi sudionici su bili zavjetovani na tajnost, te su navodno pripadnici kulta ubijali sve koji su otkrili tajne vanjskom svijetu. Inicijalno su Bakanalije navodno bile otvorene samo za žene i pripadnike svećenstva, ali se s vremenom kult proširio i na muškarce. U samom Rimu sloboda religije je bila apsolutna, ali samo ukoliko je religija bila javna i regulirana od strane države. Tajna društva i tajni kultovi su bili promatrani s velikim prijezirom od strane vladajućih, jer su smatrali tajne kultove izvorištem potencijalne nelojalnosti i nemira.
Najvažniji izvor nam je Tit Livije koje je ekstenzivno pisao o Bakanalijama gotovo dva stoljeća kasnije. Kao što on spominje najveći grijeh Bakanalija je bio to što su se pripadnici svih kasta miješali u svome slavlju, i međusobno općili bez suzdržavanja. Također kult je bio vrlo popularan među ženama te je navodno omjer žena i muškaraca na slavljima bio 3 naprema 1, što nam možda objašnjava tajnovitost među pripadnicima kulta koji su htjeli zadržati za sebe pozitivan omjer.
Ipak sve dobre stvari dođu kraju, pa su tako nakon 3 desetljeća ove tajne zabave ipak zabranjene i regulirane od strane Rimskog Senata, koji je navodno uhitio jednog nezadovoljnog pripadnika sekte koji je možda ponukan lošim vinom ili sve lošijim omjerom muškaraca i žena na tajnim zabavama otkrio sve Rimskom Senatu koji je potom 186. godine prije Krista značajno regulirao ovaj festival, te ga učinio sličnijim proteklim festivalima posvećenim Liberu i Dionizu.
Tajnost je također zabranjena i svako slavljenje Bakha je trebalo tražiti prijašnju potvrdu od Senata i nadzor od strane sigurnosnih službi da se očuva čednost i moralnost mladih Rimljana. Ipak sami festivali su u svojem tajnom obliku opstali još desetljećima, posebice na jugu Italije te je slavljenje Bakha još gotovo 9 stoljeća u rimskoj povijesti poistovjećivano s razvratnošću i razjarenim tulumima.
Čak i duboko u rimskoj kršćanskoj fazi vidimo regulaciju Dionizovih/Bakhovih festivala, te Istočno Rimski Senat još 697. godine poslije Krista izričito napominje zabranu slavljenja Dioniza/Bakha, i procesije s velikim muškim spolnim organom na čelu, što nam ne isključuje mogućnost da su i dalmatinski rimski gradovi već dosta kasno nakon propasti Zapadnog Rimskog Carstva slavili Bakha, posebno kad uzmemo u obzir da je posljednji rimski car, Julije Nepot, ubijen u Splitu 480. također bio poganin.
Zanimljiv je mistični karakter ovog festivala i povezanost vina s mističnim elementima i vizijama, tko zna možda su Rimljani imali neke zaboravljene tajne sastojke ili metode za začinjavanje svojih vina, ili je možda prekomjerna količina učinila svoje. Svakako su zabave bile toliko razvratne da se i dan danas za razvratne zabave govori da su bakanalije.