Zakoni tržišta su nemilosrdni. Konačna cijena proizvoda ne definira se stanjem u našim novčanicima niti prosječnom hrvatskom plaćom. Nažalost, cijenu dirigiraju, osim onog klasičnog zakona ponude i potražnje, i troškovi proizvodnje. Pojednostavnimo – kad bi troškovi proizvodnje bili u prvom redu j ednostavniji, a time i povoiljniji za džep, vina bi pratila tu računicvu i na police upisivala manje cifre. Pokušat ćemo objasniti što točno znači smanjiti troškove proizvodnje u vinskoj industriji?
Više grožđa, manji račun
Vratimo se na sami početak – kad bi prinosi u vinogradima bili bogatiji, dalo bi se lakše disati. I pričamo o drastičnim povećanjima prinosa, ne o desetak kilograma. Ako ne kontrolirate prinose, a pogotovo ako ne provodite zelene berbe, raspolažete s puno više jeftinog grožđa koje u većini vinograda možete obrađivati i brati strojno. Ovo je način da se dobije jeftina sirovina, a od nje sve kreće. Ipak, ako imalo držite do svog vinarksog ugleda, zaobilazit ćete jeftine sirovine. Od njih nikad nije nastalo nijedno vrhunsko vino, bez obzira što vam obećavali.
No, već čujemo pitanje koje postavljate – kako su onda neka europska vina s polica u trgovinama onda jeftina i istovremeno ukusna i „dobra“. Grubo rečeno, zbog famozne Davis liste koja je još u osamdesetim godinama sadržavala više od 300 dodataka za vino. Fino rečeno – radi se o lošem vinu koje je kemijom uspješno kamufliralo sve što u vinu ne valja.
UC Davis najpoznatiji je američki vinski fakultet. On je ovdje, naravnom samo simbol; njegova lista dodatka vinu nastala u osamdesetim godinama, danas je bitno bogatija i modernija. Davis simbolizira činjenicu da svaki bolje školovani enolog od najgore sirovine može napraviti relativno pitko vino, koristeći milijun raznih aditiva i tehnika za koje većina potrošača vina nikad nikad ni čula u kontekstu vinske industrije, a neka se primjenjuju i na prilično skupa vina. Recimo, u devedesetim je godinama više proizvođača barola i barbaresca redovito centrifugiralo i pasteriziralo svoja vina.
Dakle, svatko može napraviti hektolitre pitkog i cijenovno pristupačnog vina. Trebate za to ispuniti dva preduvjeta – da ste nabavili jeftinu sirovinu i da ste izmanipulirali aditivima i posebnim mehaničkim postupcima sva osjetila krajnjeg kušača. Zadovoljno trljate ruke jer ste uspjeli zadovoljiti san svakog kupca – da pije jeftino dobro vino. Kad kažemo dobro, najbolje je reći da to isključivo zanči pitko. No, nemojmo se lagati – pitko rijetko znači i kvalitetno. Izbor je naravno na kupcu i zauvijek će vrijediti ona – svaka boca ima svog kupca. Ipak, trebali biste znati sve ovo, das ne biste živjeli u zabludi kako su hrvatska vina precijenjena i kako su europljani napravili odlično jeftino vino.
Hrvatska priča
Odmah ćemo pohvaliti hrvatske vinare. Ne samo zato što u vinogradima ostavljaju krv znoj i suzer, već zato što zaziru od pretjeranog korištenja kemija u procesu proizvodnje vina. Iznimaka uvijek ima naravno, ali ovjde pričamo o većini – hrvatski vinar je još uvijek okrenut tradiciji i glavne su mu uzdanice sunce, zemlja i ruke. Ponekad vjeruju da stvar spašava i molitva. Zato hrvatski vinari bez puno dileme limitiraju prinose i ne koriste previše kemije u podrumima. Kemiju će koristiti u vinogradima, a to rade opet jer „se to tako radi u Europi“. Sad odlazimo do logičnog zakčljučka – hrvatska su vina u startu bitno skuplja od masovnih španjolskih, francuskih, argentinskih ili makedonskih vina.
Prosječnu kvalitetnu graševinu ili plavca platit ćete oko četrdeset kuna u trgovin. To su vina koja dobijaju medalje premda nisu definirana kao vrhunska. Ono što dobijete u botilji slavonske graševine od 50 kuna, sigurno nećete dobiti u botilji francuskog Sauvignon Blanc-a s iste police.
Najčešće nam smetaju cijene npr. malvazije i pošipa koji su značajno skuplji, ali tu je potražnja izdiktirala cifre. U ugostiteljstvu su primjerice to jako tražene sorte – malvazija je najprodavanije restoransko vino u Hrvatskoj, a potražnja za pošipima u stalnom je rastu. Isključivo iz tog razloga pošip je postao prosječno najskuplje vino u zemlji. Dodat ćemo – i neka je. On to na nepcu i opravdava.
Ipak, cijene hrvatskih vina prije 15ak godina nisu bile povoljne kao danas. Sjetimo se razdoblja kad su se Dingač i vrhunska Malvazija prodavali za 200 kuna, a pjenušci 150 €. Velika kriza srezala je i te cijene i što se kaže „spustila malo vinare na zemlju“. Na radost degustatora i kupaca, cijene su redom svima pale. Rijetki su ostali u rangu iznad 100 kn po botilji, a ako i jesu volimo vjerovati da to i zaslužuju. Opet, očito da svog kupca imaju.
U Hrvatskoj se godišnje popije preko 70 milijuna litara vina – šta domaćeg šta stranog. To izbacuje račun od oko milijardu kuna. Ne zaboravimo pribrojiti i 50 milijuna litara kućnog vina. Ovi podaci crno na bijelo dokazuju kako je Hrvatska itekako svjesna potencijala vinarstva. Vinski biznis danas je branša koja obećava i koja itekako djeluje održiva. A sve je počelo ulaskom u EU.
Trenutak kad su europska vina postala jeftina a naša skupa
Ulaskom u Eu strana vina su pojeftinila za iznos carine i nameta. Tako smo dobili vino za 3 € koje kuopujemo kad idemo nekome na rođendan bez ikakve dvojbe. I bez te konkurenbcije na policama, hrvatska su vina bila domaćem novčaniku skupa. Dolazak jeftinijih vina dodatno je ugrozilo dodatno hrvatsku ponudu.
Najmanje su se snašli mali proizvođači, OPGovi koji se uz turistički procvat nisu uspjeli progurati u prve redove. Stresa je odjednom postalo u srednjem cjenovnom razuredu. To je nagnalo i vinske gigante – Agrokor, Kutjevo i Badel 1862 da korigiraju cijene.
Nakon ulaska u EU više nema kontrole uvoza, i to je za nas loše. Svašta stiže na police. Jedno piše na etiketi, drugo je u boci. Strana vina napadaju naše tržište koristeći našu staru klasifikaciju ‘stolno – kvalitetno – vrhunsko’ jer je ona urezana u svijest naših potrošača. Vino etiketiraju kao vrhunsko, a stručna ispitivanja naših enologa kušača ustvrde da u boci nije vrhunsko, nego kvalitetno, što je kategorija niže. Koja su to strana vina? Ta će prevara biti kratkog daha”, kaže poznati hrvatski vinar slavionac – Vlado Krauthaker.
Svaki vinar ima svoju politiku cijena, dakle, cjenovno se samostalno pozicionira na tržištu. U tome ili pogodi ili ne pogodi. Ako pogodi omjer cijene i kvalitete, neće imati ni problema s likvidnošću, ni problema u prodaji. Ako u tome ne uspije, imat će razne probleme. Moja je procjena da će u prosjeku ipak, zbog većih količina, biti određenih korekcija cijena prema nižima. – Mato Matuško
Pojeftinilo je u posljednjih 5 godina gotovo 50 stranih vinskih etiketa. Kod naših ljudi posebice su popularna vina iz Čilea i Južne Afrike. S druge strane, domaći proizvođači crnih vina nisu odgovorili nižim cijenama. Unatoč tome, omjer prodaje domaćih i stranih vina je 70 prema 30 posto u korist domaćih, ali onih bijelih. Butelja hrvatskog crnog vina Plenković, Zlatan plavac, stoji stotinjak kuna. S druge strane, butelja talijanskog vina Monte Zovo, Valpolicella Ripasso košta 70 kuna, ili španjolskog vina Rene Barbier, Tinto Reserva košta 55 kuna. Ili pak čileansko vino Caliterra Reserva Cabernet Sauvignon košta 70 kuna.
Domaća bijela vina imaju prilično normalan odnos cijene i kvalitete. Međutim, domaća crna vina i dalje su uglavnom preskupa. Nije dobro usklađena kvaliteta i cijena. Zato će potrošač radije uzeti strano crno vino za 50 kuna jer hrvatsko crno vino slične kvalitete košta 80-90 kuna.
Lidl Hrvatska, koji je zarolao cijelu priču s povoljnim vinima, na svojim policama nudi 60% hrvatskih vina i 40% stranih. Prije dvije godine pokrenuli su vlastitu robnu marku “Winemakers of Croatia”. To je trebalo pomoći malim vinarima da konkuriraju na tržištu. Riječ je o proizvodima malih hrvatskih vinara s maloprodajnom cijenom do 39,99 kuna.
Gdje nas vode statistike, a gdje uvoz/izvoz
Prema procjenama podataka o berbi, a koje su Europskoj komisiji dostavile države članice Europske unije, predviđa se da će proizvodnja vina i mošta u sezoni 2021./2022. iznositi 147 milijuna hektolitara. To je 23 milijuna hektolitara manje u odnosu na prethodnu sezonu i pad za 13 posto. To najavljuje skuplju sriovinu i u konačnici nešto skuplje vino.
Hrvatska danas uvozi oko 15 milijuna litara, a izvozi samo 2,5 milijuna litara vina. Cilj je postići izvoz do 15 milijuna litara. Dijelu naših proizvođača smeta percepcija u očima kupca “strano – bolje – jeftinije”. No, glavni smo krivci mi sami. Teče 2022. a mi još uvijek razmišlkjamo o brendiranju nekih sorti. Strancima smo nepoznati, pa namuzalud što nudimo vrhunska vina od kojih padaju s nogu kad ih kušaju. Brendiranje pomaže da cijene padaju, i što prije to shvatimo prije ćemo konkurirati cijenama vina.
S procijenjenom proizvodnjom od 44,5 milijuna hektolitara, Italija ostaje najveći proizvođač u EU. Prate ju Španjolska (39 milijuna hektolitara) i Francuska (33,3 milijuna hektolitara). Sve proizvodnje su u padu između 5-10%.