Otprilike 280.g. prije Krista Rim je bio jedna od država u uzletu te je dobar dio južne Italije i današnje hrvatske obale bio grčki u svojim običajima i obredima. Jedan od tih gradova je bio Tarentium, današnji Taranto u bogatoj vinorodnoj regiji Apuliji u južnoj Italiji.
Kao što je i za očekivati za vinorodnu regiju glavno božanstvo ovoga grada je bio bog vina Dioniz, te se u njegovo ime održavala višednevna “fešta” u kojoj je sve u gradu stalo i kušalo se ovogodišnje vino i slavilo u ime boga Dioniza. Problem za Tarentum se dogodio kada su određeni momci iz toga grada zarobili rimske brodove i uzeli Rimljane kao robove. Rimski diplomati su došli u Tarentum pregovarati, ali Rimljani još nisu bili helenizirani kao u kasnijim periodima te nisu previše obraćali pozornost na dionizov festival, te nisu znali da je doslovno cijeli grad u slavlju, od robova do najviših plemića.
Kada su rimski diplomati došli među pijane Grke tražiti povratak svojih zarobljenika svi vrhovnici grada su bili toliko opijeni vrhunskom berbom da su ismijali Rimljane te je jedan grčki plemić čak otišao toliko daleko da je izvršio veliku nuždu nad togom jednog od rimskih diplomata kao šalu.
Taj rimski diplomat to nije smatrao nimalo smiješnim, te je s tom istom togom otišao nazad pred Senat koji je bio izuzetno sterilan i militantan u usporedbi sa tadašnjom grčkom kulturom, te je Tarentium 10 godina kasnije osvojen i sravnjen sa zemljom. Izgleda da Rimljani toga doba nisu baš dobro shvaćali grčke običaje i šale, te da nisu još shvatili koliko zapravo apulsko vino može čovjeka natjerati na ponekad neracionalne odluke.
Naravno ova priča je zanimljiva fusnota iz prošlosti, ali nam dobro pokazuje kako je Dioniz, a i samo vino, bilo centralno za grčku kulturu i običaje, toliko centralno da su čak i najvažniji državnički poslovi padali u drugi plan kada su se slavili Dionizovi dani, te su kasnije i sami Rimljani prihvatili ove grčke običaje.
Od svih antičkih božanstava vina jedno od najistaknutijih je definitivno grčki bog Dioniz. Ovo božanstvo je bilo dominantno kroz stoljeća helenističke i rimske kulture te je Dioniz kao božanstvo također inspirirao brojne europske umjetnike kroz renesansu i klasicistički period u modernoj umjetnosti.
Ovo je bio bog brojnih imena kako su ga nazivali Grci, te je jedno od imena koje se koristilo bilo i Iacchus, što je poslužilo kao baza imena za kasniju rimsku inačicu ovog božanstva, Bacchusa. Klasično se smatrao sinom Zeusa i Perzephone, božicom podzemlja. Smatrao se putničkim bogom i lutalicom, nešto kao Matan iz Prosjaka i sinova, te je u nekim tekstovima spomenuto da je on bog koji je došao iz Tracija u današnjoj Turskoj u staru Grčku.
Ipak povijesni tekstovi nam otkrivaju da je Dioniz jedno od najstarijih grčkih božanstava, te je njegov najstariji prikaz čak star 1300 godina prije Krista i stare kretske civilizacije su davale brojna imena iz Dionizovih mitova, što nam dokazuje centralnost i dugovječnost ovoga božanstva koje je bilo popularno među Grcima preko 1300 godina.
Ipak od svih antičkih grčkih gradova ovo božanstvo se najviše slavilo u Ateni i u grčkim kolonijama u južnoj Italiji. Ovi festivali koji su slavili Dioniza su nazivani Anthesteria, te su trajali tri dana i označavali su početak proljeća. Zbog drugačijih vremenskih uvjeta i kalendara toga vremena ovo je potpadalo pod početak prvog ili drugog mjeseca. Stari Grci su spremali svoje vino u keramičke vaze nazivane pithoi koje su bile visoke kao i ljudi i široke za spremanje velikih količina žitarica ili tekućina. Za razliku od nas danas nisu koristili drvene bačve, već bi hermetički zatvorili keramičke vaze u kojima bi pustili da vino odradi svoje.
Početak dionizovog trodnevnog festivala je počinjao danom koji se nazivao pithoigia, što u doslovnom prijevodu znači otvaranje vaza, kada bi se vaze otvarale i vino se degustiralo. Zanimljivo je da su čak i robovi imali pravo kušanja vina, što nam pokazuje da je vino bilo prvi izjedačavajući faktor za najniže u našem društvu, jer su i plemići shvaćali da smo ipak svi dosta slični kada se opijemo.
Drugi dan ovog festivala se nazivao Choes, što u doslovnom prijevodu znači točenje ili ulijevanje. Ljudi su se oblačili vedro i veselo, često u odore koje su imitirale brojne likove iz Dionizove pratnje. Ovi dani su jedni od prvih gdje su u povijesti zabilježene igre pijenja, konkretno održavalo se natjecanje gdje je cilj bio što brže popiti svoju čašu.
Također polijevalo se godišnje vino po grobovima predaka. Ali također važna je i bila procesija gdje bi se održala duhovni ritual, gdje bi se kraljica rituala, bazilijana, simbolički oženila sa bogom. Što je točno sastavljalo ovaj ritual ne znamo točno, te postoje neke insinuacije da je uključivalo i otvoreno spolno općenje, iako ovo nije sigurno potvrđeno.
Treći i završni dan ovih dionizovih dana se nazivao Chytroi, što u doslovnom prijevodu znači posude. Naime dionizovi dani su imali i mračne insinuacije, te se vjerovalo da duše mrtvih izlaze na površinu za vrijeme ovih dana, vjerojatno zbog pijanih incidenata koji su se učestalo događali. Ovaj zadnji dan je simbolički pružao dan za zatvaranje ovih zlih duhova, te nitko nije smio kušati hranu koje se ostavljala duhovima kao žrtva. Slavlje se i dalje održavalo kao i određene igre, ali su predstave bile zabranjene.
Kasnije su ovi festivali poprimali sve zanimljivije i razuzdanije oblike, kao što je primjećeno na početku teksta, te su rituali postali manje bitni i sve više su se koristili kao alibi za razuzdano ponašanje, ali o tome više u tekstu o rimskoj inačici ovog boga.
Sami Dioniz je bio zanimljivo božanstvo, bio je često prikazivan kao potpuno gol s krunom od vinove loze i štapom obavijenim koprivom i vinovom lozom. Poistovjećivan je ne samo sa vinom, nego i sa vegetacijom, plodnosti, kazalištem i slavljem. Također je kao i ostala grčka božanstva imao i mračnu stranu, te je predstavljalo ritualnu ludost, nezaustavljivu ekstazu te smrt i ponovno rođenje.
Zanimljivo je spomenuti da je imao i brojnu pratnju. Božica Methe, Dionizeva kćer je personificirala opijenost, ali najzanimljiviji iz Dionizove pratnje nam je Acratopotes, bog nemiješanog vina. Stari Grci su često miješali vino, ali ovaj heroj koji je bio slavljen u Ateni je, kao što i priliči antičkim herojima pio je isključivo nemiješano vino ma kakva god berba bila, baš kao što i mi u Croatian Wineriesu preferiramo degustirati vino. Tko zna, možda za iduće maškare se i mi obučemo u Akratopotesa da proslavimo ovu prvu inspiraciju za nemiješano vino.
U idućem članku ćemo proći rimske bogove vina i neke zanimljivosti o njima.