Unatoč prirodnom potencijalu za uzgoj vinove loze, Hrvatska od ulaska u Europsku uniju 2013. postepeno smanjuje proizvodnju vina, dok uvoz jeftinijeg vina raste. Nažalost, ne proizvode se ni dovoljne količine vina za domaće potrebe, stoga je dobit od izvoza daleko manja u odnosu na mogućnosti koje nam plodno tlo nudi. Tako je Hrvatska u 2019. godini uprihodila oko 18 milijuna dolara od izvoza vina, dok je Francuska kao prva zemlja izvoznica u svijetu došla do iznosa od čak 11 milijardi dolara. Činjenica da se hrvatska vina i dalje uglavnom izvoze u okolne zemlje Balkana, najviše Bosnu i Hercegovinu, pokazuje da nismo u potpunosti iskoristili otvorenost europskog tržišta.
Međutim, iako skromno, prisutan je svojevrsni porast u izvozu vina.
Dok smo devedesetih izvozili uglavnom jeftinija vina niže kvalitete, danas smo na inozemnim tržištima prepoznatljivi po visokoj kvaliteti.
Također, Hrvatska trenutno izvozi vino u preko 50 zemalja, dok je prije dvadesetak godina bila riječ o svega 30 država. Tako je izvoz za srpsko tržište povećan preko 35% u odnosu na 2018.
Što se tiče vinskih sorti koje dominiraju izvoznim asortimanom, vinarija Krauthaker iz Kutjeva ističe svoju graševinu koja se čak može pronaći i na stolovima vrhunskih britanskih restorana označenih Michelinovom zvjezdicom. Kutjevački su vinari uspješno prepoznali važnost udruživanja u svrhu poboljšanja prodaje vina na domaćem i stranom tržištu, pa su tako uspostavili udrugu Kutjevački vinari, s ciljem označavanja graševine kao vina visoke kvalitete.
Zanimljivo je da u posljednjih nekoliko godina raste izvoz pjenušavih vina, a ona su najprepoznatija na nizozemskom, talijanskom i njemačkom tržištu te singapurskom. Nije ostalo pošteđeno ni kinesko tržište jer je dalmatinska vinarija Pelješki vinogradar plasirala plavac mali pod nazivom Red Dragon, koji se sa svojom slatkastom aromom pokazao kao prava uspješnica, pa je sada postao dostupan i na hrvatskom tržištu. Ova vinarija osim u Kinu izvozi svoja vina i u europske zemlje te Australiju.
Pelješki vinogradar nije jedina vinarija koja je otvorila svoja vrata velikom kineskom tržištu. Naime, još je jedna pelješka vinarija Matuško sa svojim Royal Dingačem uspjela zainteresirati vlasnika Radisson Blu Resort & Spa Sun Gardens, biznismena Chen Fenga. Nakon što je kušao to poluslatko crno vino, Feng je oduševljen ponudio suradnju pelješkom vinogradaru i tako je ova poslovna priča započela s izvozom 8000 boca Royal Dingača. Ova pelješka vinarija također izvozi svoja vina i na europsko tržište, a glavni distributer za ostatak država u Europi je Austrija.
Kvaliteta Dingača, prvog zakonom zaštićenog vina, prepoznata je i na američkom tržištu koje je peto po važnosti za izvoz hrvatskih vina. Tako se i za vrijeme inauguracije predsjednika Bidena točio Dingač te vina sorte zinfandel, što je poslužilo kao vrhunska reklama ne samo za vinare, već i za cijelu Hrvatsku.
Traminci Iločkih podruma su od polovice prošlog stoljeća postali ‘glavna faca’ među hrvatskim vinima zbog njegovog služenja gostima na krunidbi kraljice Elizabete II. Točenje Traminca berbe 1947. donijelo je kultni status ovoj hrvatskoj vinskoj sorti, pa su Iločki podrumi i danas jedina hrvatska vinarija čija se vina serviraju na kraljevskom dvoru. Unatoč još 22 strana tržišta na koje se izvozi Traminac, grad Zagreb je i dalje glavno tržište za prodaju iločkih vina. Ono na što su iločki vinari ponosni je ulazak Traminca na japansko tržište, s kojim je suradnja u porastu.
Istarski teran je uglavnom prepoznat na crnogorskom i srpskom tržištu, a bijela dubrovačka malvazija oduševila je američko tržište.
Unatoč svim ovim uspješnim primjerima, prepoznatljivost hrvatskih vina na stranim tržištima je u povojima. Iako su birokratske procedure ulaskom u Europsku uniju olakšane, u Hrvatsku se i dalje više uvoze strana vina. Skuplja i visokokvalitetna vina uspijevaju pronaći svoje mjesto na policama inozemnih trgovina, dok hrvatske police pune jeftinija strana vina.
Tako je 2017. uvoz bio oko 30%, a izvoz manje od 15%. Na pitanje zašto su hrvatske autohtone vinske sorte unatoč višestoljetnoj tradiciji i reputaciji ostala tako nezamjetna na stranom tržištu, vinari odgovaraju da je problem u politici. Smatraju da hrvatske vlasti i lokalne turističke zajednice nisu posvetile dovoljno pažnje vinskoj industriji i njenom turističkom potencijalu. Upravo se kroz vinski turizam hrvatska vina mogu približiti turistima te će se tako vrata vinarija diljem Hrvatske otvoriti za domaće i strane suradnje.