Koliko god veliki ljubitelji vina bili, nismo uvijek raspoloženi ili u mogućnosti popiti cijelu bocu. Sigurno smo se svi barem jednom upitali koliko dugo traje otvorena boca vina.
Vino, kao i sve ostalo, ima svoj rok trajanja.
Nakon izlaganja zraku, započinje proces oksidacije, čime se vino postepeno pretvara u ocat, zbog čega primjećujemo njegov kiselkasti okus. Boja vina ne utječe znatno na njegov rok, no niz drugih čimbenika jest, pa je tako bitna količina u boci, starost vina, kao i postotak sumpora u njemu. Sva prirodna, a i većina tvorničkih vina, sadrže sumporov dioksid, spoj koji djeluje kao prirodni konzervans i omogućava dulje održavanje njegove kvalitete. On sprječava razvoj gljivica i drugih mikroorganizama, no često soli sumporne kiseline nisu dostatne, pa se koriste i umjetni konzervansi.
Uz sumpor, važan spoj je i tanin koji je prisutan u sjemenkama, peteljkama i kožici grožđa te također usporava proces oksidacije. S obzirom na to da se u proizvodnji bijelih vina uglavnom izostavljaju navedeni dijelovi, crvena vina ipak posjeduju višu razinu tanina, što posljedično blago povećava i njegovu dugotrajnost.
Naravno da na njegovu kvalitetu utječe i to koliko je vremena vino bilo izloženo zraku i gdje je pohranjeno.
Ne možemo očekivati da će naše vino, neovisno o njegovoj izvrsnosti, imati isti okus ako je boca bila otvorena tijekom cijele noći ili je držana izravno na suncu. Ako smo pak izgubili čep, poželjno je otvor prekriti folijom ili bilo kojim drugim plastičnim materijalom.
Kako bi se zadržala njegova optimalna punina okusa, idealno bi bilo konzumirati otvorenu bocu unutar par sati, no čuvajući ga na hladnom i tamnom mjestu produljujemo njegovu kvalitetu i do pet dana. Čak i nakon tog perioda, ono neće uzrokovati nikakve ozbiljne posljedice na vaše zdravlje, no može prouzročiti blagu mučninu.
Međutim, malo kisika u vinu ima i određene prednosti.
Ako je vino ‘mlado’ te i dalje ima opor okus, prisustvo kisika ga ublažava i čini ugodnijim za piće, zbog čega nerijetko možemo vidjeti da vinski eksperti vrte čašu kako bi vino u njoj ‘prodisalo’.
Kao što je spomenuto, prirodno proizvedena vina generalno imaju dužu trajnost od onih nastalih masovnom proizvodnjom. Pjenušava vina imaju najkraći rok trajanja, iako on raste recipročno s njegovom gaziranošću. Kod ružičastih ili rose vina, lako je primijetiti pad u kakvoći okusa jer se on očituje u izblijedjeloj boji. Desertna vina, poput dalmatinskog prošeka, najdulje zadržavaju puninu okusa, pa ako je boca čuvana u optimalnim uvjetima, može potrajati i do mjesec dana.
Kako znati da vino više nije za piće?
Prije nego što nam na pamet padne da testiramo okus vina, možemo preko njegova izgleda zaključiti o njegovu stanju. Povećana zamućenost i smeđija nijansa ukazuju na prisutnost veće razine kisika u vinu. Također, ono može razviti i blagu gaziranost kao rezultat sekundarne fermentacije, no ono neće od vašeg vina učiniti savršen pjenušac, već će samo postati kiselo i nepodnošljivo za nepce.
Nakon duže izloženosti vrućini, ono može mirisom podsjećati na aceton ili razrjeđivač boje.
Ako vam prva dva pokazatelja daju do znanja da je vašem vinu odzvonilo, ne bi bilo loše da izbjegnete njegovo kušanje, no ako u mirisu i izgledu nema primjetnih razlika, ono bi i dalje trebalo biti ugodno za piće. Nazdravlje!